Dnevnik.hr Na ovom blogu ce pisati sve o najvecim ustasama, ustaske pjesmice i ustaske slike... Spustila Se Gusta Magla Jasenovac
|
Crna legija Attacking Evo neki degeni se nasli pa protiv ustasa pisali... naravno sajt im je sad d0wn : http://warlike.fr/ bilo je jos oko 120 sajtova server smo oborili al je sad sve up... =((  Remember,Crna legija rocks! Svim srbina picka materina... Mitraljez nosim cetnike kosim... Boj se bije bije... Ustaski becarac... Evo zore evo dana... Puska puca... ustaska himna... Braco mila Nije nam ravna nikoja sila Idemo skupa preko drine Poklati sve srbine Silovat cemo im zene srpske Izjebat ih do kosti Nek nam bog dragi oprosti Turnimo u zenu cetnicku Nek zapamte kurcinu ustasku Cetnike cemo klati Mira nece imati Nasu ce ruku zapamtiti Od jada ce krepati Neka neka tako im i treba Neka znaju da ih ustaska ruka vreba Idemo skupa preko drine Poklati sve srbine  Ante Pavelic roden je 14. srpnja 1889. godine u hercegovackom selu Bradini na Ivan planini, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile (pružni radnik) i majka Marija, doselili iz Krivog Puta u Lici. Osnovnu školu pohadao je u raznim bosansko-hercegovackim mjestima, a gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. godine maturirao. U svoje gimnazijsko doba pristupa Hrvatskoj stranci prava. Nakon što je maturirao upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Pravo je diplomirao 1914. godine, a vec 1915. godine stekao je doktorat prava. U razdoblju od 1915. do 1918. godine radio je kao odvjetnicki perovoda u odvjetnickoj pisarnici A. Horvata, predsjednika Hrvatske stranke prava. Nakon završene strucne prakse (1918.) radi kao samostalni odvjetnik. U tom periodu ženi se s Marom Lovrencevic i s njom kasnije ima troje djece: sina Velimira i kcerke Mirjanu i Višnju. Iste godine (1918.) ulazi u vodstvo Hrvatske stranke prava. Prvo je bio clan Poslovnog odbora, potom tajnik i nakon toga potpredsjednik stranke. Tri godine nakon uclanjenja (1921.) izabran je za zastupnika u gradskoj skupštini grada Zagreba. Pored toga imao je još jednu zadacu - u ime Hrvatske stranke prava bio je kontakt-osoba s Nikolom Pašicem, a u cilju slabljenja stranke Stjepana Radica. Godine 1927. izabran je za zagrebackog pokrajinskog zastupnika, a u lipnju iste godine predstavljao je zagrebacku gradsku opcinu na europskom kongresu gradova u Parizu. Na povratku u Rimu je izaslaniku talijanske vlade Davanzatiju u ime Hrvatske stranke prava predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. U skladu s tim ocekuje talijansku pomoc u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske države, te iznosi spremnost na teritorijalno, politicko, ekonomsko i vojno prilagodavanje talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927. godine izabran je, zajedno s Trumbicem, za zastupnika na listi Hrvatskog bloka. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost. Unutar stranke posebno se posvetio radu s omladinom te pokrenuo listove Starcevic i Kvaternik. Poslije atentata na prvake Hrvatske seljacke stranke 1928. godine pristupa Seljacko-demokratskoj koaliciji. Tada pokrece list Hrvatski domobran s programom ostvarenja samostalne hrvatske države, a 1. listopada 1929. godine osniva istoimenu organizaciju za borbene akcije. Pavelic na smorti ustaških postrojbiNakon proglašenja šestosijecanjske diktature 1929. godine odlazi u emigraciju. Prvo odlazi u Bec, zatim s G. Percecom u Budimpeštu, te u Sofiju. U Sofiji 20. travnja 1929. godine s vodama makedonske emigracije potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoci Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske i Makedonije. Istovremeno u Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17. srpnja 1929. godine osudio na smrt u odsutnosti. U Italiji, potkraj 1930. osniva tajnu revolucionarnu nacionalisticku organizaciju Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave neovisne hrvatske države uz pomoc Italije. Tada uzima naslov poglavnika, a ustaški pokret organizira na vojnim i urotnickim nacelima. U drugoj polovici 1931. godine u Italiji osniva prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Madarskoj. U Glavnom ustaškom stanu 1. lipnja 1933. godine obznanjuje - Nacela ustaškog pokreta, u 17 tocaka i kao cilj pokreta istice uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske države na citavom njezinu povijesnom i etnickom podrucju, što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja. Sukladno deklariranim nacelima inicira i organizira propagandne akcije, atentate i diverzije. Godine 1932. organizira Velebitski ustanak, a 1934. godine atentat u Marseillesu. Stoga je ponovno osuden na smrt u odsutnosti. Nakon marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17. listopada 1934. godine uhicuju i zatvaraju u Torinu gdje ostaje u zatvoru sve do 1936. godine. Do kraja listopada 1936. godine dovršava opsežni elaborat za njemacko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom: Hrvatsko pitanje. Nakon približavanja Jugoslavije i Italije te sporazuma Ciano - Stojadinovic, 1. travnja 1937. godine izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne službe i raspušta sve logore na podrucju Italij. Sukladno tome ustaše su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u Sieni do 1939. godine. Nakon pada Milana Stojadinovica, te talijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga talijanski ministar vanjskih poslova Ciano (23. sijecnja 1940.) i dogovara s njim plan akcije koji ukljucuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim i u personalnu uniju s Italijom. Nakon beogradskih dogadanja 27. ožujka 1941. godine prvi ga put prima Mussolini (29. ožujka), a kada je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) 10. travnja 1940., ponovo ga prima Mussolini dan kasnije, tj. 11. travnja i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na celu skupine ustaša vratio se u Hrvatsku i preuzeo vlast. Dana 15. travnja 1941. godine Pavelic stiže u Zagreb i kao poglavnik NDH imenuje prvu hrvatsku državnu vladu. U vladi je uzeo položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Potom osniva domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje ustaški pokret u jedinog nositelja politicke volje i mijenja mu ime u Ustaša - hrvatski oslobodilacki pokret (UHOP). Ujedno uspostavlja Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-politicku, a Ustašku vojnicu i Ustašku nadzornu službu (UNS) kao vojno-policijske poluge režima. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s Mussolinijem 7. svibnja u Tržicu 18. svibnja 1941. godine potpisuje Rimske ugovore. Tim ugovorima velik je dio hrvatske obale i otoka prepušten Italiji, a ujedno prihvacen talijanski politicki, ekonomski i vojni nadzor na djelu Nezavisne Države Hrvatske, te je hrvatska kruna ponudena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu. Pocetkom lipnja 1941. prvi put posjecuje Hitlera, a 15. lipnja 1941. godine u Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu. Odnose unutar NDH Pavelic riješava terorom. Tako vec 17. travnja donosi Zakonsku odredbu za obranu naroda i države, koja vrijedi retroaktivno i predvida samo jednu kaznu, smrtnu, za djela povrede casti i životnih interesa hrvatskoga naroda. U Hrvatskoj je uspostavio totalitarni sustav po uzoru na nacisticki režim u Njemackoj, donio rasne zakone, uspostavio koncentacijske logore i podržavao nasilje nad dijelom stanovništva, unatoc prosvjedima Katolicke crkve na celu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Zabranio je sve stranke i udruge, te uspostavio osobnu diktaturu. Na poticaj umjerenih ustaških prvaka, pocetkom 1942. godine ublažava teror pa tako u sijecnju 1942. godine saziva Hrvatski Državni Sabor, premješta Vlatka Maceka iz Jasenovca u Kupinec i pušta zatvorene zastupnike i pristaše Hrvatske Seljacke Stranke (HSS), Srbima priznaje status pravoslavnih državljana i donosi odredbu osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve, a u listopadu 1942. godine uklanja s dužnosti Eugena Kvaternika, jednog od glavnih provoditelja politike terora. Nakon puca maršala Badoglia i pada Mussolinija, napušta mjesto predsjednika vlade i 2. rujna 1943. na to mjesto imenuje N. Mandica, a nakon kapitulacije Italije, 10. rujna 1943. godine objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora. U listopadu iste godine prekida pregovore o stvaranju koalicijske vlade, koje su s njegovom suglasnošcu N. Mandic i M. Lorkovic vodili s celnicima HSS-a. Sudbinu NDH vezao je uz sudbinu nacisticke Njemacke, te je potkraj listopada 1944. zasutavio akciju M. Lorkovica i A. Vokica za odvajanjem NDH od Njemacke. U travnju 1945. sudjelovao je u kombinacijama Draže Mihailovica i Lava Rupnika o stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunistickog bloka. Zagreb je napustio 6. svibnja 1945. godine te preko Austrije i Italije otišao u Argentinu. Godine 1956. osnovao je Hrvatski Oslobodilacki Pokret (HOP). Nakon atentata na njega 10. travnja 1957. godine u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos Airesa, gdje je živio pod lažnim imenom, prisiljen je napustiti Argentinu, te odlazi u Španjolsku u kojoj tada vlada Franco. U Španjolskoj, tocnije Madridu i umire 28. prosinca 1959. godine. Za života je objavio više politickih i literarnih radova te dvije knjige: politicki roman Lijepa plavojka (1935.) i politicku raspravu Strahote zabluda (1938.). Njegova kcerka Višnja objavila je 1968. godine knjigu njegovih sjecanja Doživljaji.  Jure Francetić (Prozor kraj Otočca, 3. srpnja 1912. - Slunj, 27. prosinca 1942.), hrvatski političar, ustaški časnik i zapovjednik elitne jedinice Ustaške vojnice, Crne legije. Mladost i iseljavanje U Prozoru kraj grada Otočca, u malenom zaseoku Vivoze rođen je Jure Francetić od majke Kate i oca Juraja. Pučku školu završava u Otočcu, gdje kasnije kreće u srednju školu i završava je u Senju. Daljnje školovanje mu plaća stric, maturu polaže u Križevcima. Godine 1931. upisuje studij prava u Zagrebu, nakon nekog vremena završava u zatvoru zbog napadanja vlasti. Dobiva 3 mjeseca strogog zatvora i progon iz Zagreba na 5 godina. U ožujku 1933. odlazi u emigraciju u Austriju, a potom u Italiju, gdje dobiva čin ustaškog dorojnika. Kada Vjekoslav Servatzy preuzima 1934. rukovođenje logorom Janka-Puszta u Mađarskoj, za pobočnika mu je određen Francetić. 1936. vraća se u Italiju, interniran je na otok Giglio, a potkraj 1937. vraća se u Hrvatsku. Po povratku je uhićen i interniran u rodni kraj. Ipak 1938. uspijeva doći u Zagreb, gdje kani nastaviti studij, ali ubrzo je, iste godine, pozvan na odsluženje vojnog roka Jugoslavenske kraljevske vojske u Niš. Nakon odsluženja vojnog roka, tijekom kojega je stekao čin podnarednika, vraća se u Zagreb i nastavlja s ustaškom promidžbom, raznosi letke i brošure, u Lici prima i organizira nove članove ustaškog pokreta. Zbog te djelatnosti opet je uhićen i potkraj 1940. osuđen na zatvor i izgon iz Zagreba. Početkom 1941. sklanja se u Njemačku. Karijera u NDH i smrt Nakon proglašenja NDH vraća se u domovinu, a Ante Pavelić ga krajem travnja imenuje ustaškim povjerenikom za Bosnu. U Sarajevu djeluje na uspostavi nove vlasti i ustroja ustaških postrojbi. U rujnu 1941. (nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi) preuzima zapovjedništvo nad jedinicama Sarajevskoga ustaškog logora koje prerastaju u Crnu legiju. Kuća Jure Francetića snimljena oko 2000. godine. Okolica Otočca, Lika. Kuća Jure Francetića snimljena oko 2000. godine. Okolica Otočca, Lika. Poslije uspješnih akcija Crne legije u istočnoj Bosni, promaknut je u čin ustaškog dopukovnika. S obale Drine 10.IV.1942. šalje A. Paveliću brzojavku sadržaja:"Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska u Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova". Čin ustaškog pukovnika dobio je nakon uspješnih akcija na Kupresu i oko Bugojna, kamo je Crna legija poslana u srpnju 1942. (Na čelu Crne legije zamjenjivao ga je Rafael Boban.) U ljeto te godine postavljen je za zapovjednika stajaćih djelatnih zdrugova Ustaške vojnice. U rujnu 1942. bio je u pratnji Ante Pavelića prigodom njegova posjeta Adolfu Hitleru i hrvatskim legionarima na istočnom bojištu. Polazeći na novi zadatak u Liku, gdje je trebao preuzeti zapovjedništvo nad tamošnjim ustaškim i domobranskim postrojbama, zbog kvara na motoru, njegov se zrakoplov, kojim je upravljao domobranski zastavnik Mijo Abičić, prisilno spustio kraj sela Močila, nedaleko od Slunja. Nakon slijetanja partizani su ih napali i teško ranili Francetića i onesviještenog ga prevezli u Slunj, gdje je umro. Abičić je također bio ranjen ali njegova daljnja sudbina nije poznata. Bilo je i nepotvrđenih glasina da je na motoru njegovog aviona izvedena sabotaža od strane nekih talijanskih ili partizanskih agenata jer Francetić nije namjeravao trpjeti talijansku potporu četnicima u Lici i Primorju. Navodno je dan prije polijetanja Francetić poslao Paveliću pismo sadržaja:"Poglavniče! Moji crnci (Crna legija) su samo meni vjerni i samo smrt će me zaustaviti da se pridružim tamošnjim partizanima u borbi protiv Talijana koji nisu ništa bolji od četnika, jer pale i uništavaju našu domovinu. A ja kao rodoljub ne mogu to više podnieti, a vi poglavniče odlučite o daljnjim postupcima. Vaš vierni i uviek odani Jure Francetić. Da se ne bi demoralizirali narod i vojska među kojima je Francetić bio jako omiljen, ustaške vlasti su dopustile da se vijest o njegovoj smrti objavi tek tri mjeseca kasnije, 30. ožujka 1943. Posmrtno je dobio naslov viteza i promaknut u čin krilnika Ustaške vojnice. Već za života o njemu su se pjevale pjesme koje su objavljivane po listovima, a 1945. u Zagrebu je tiskana knjižica pod naslovom Narodna pjesma o vitezu Juri Francetiću. O njemu i njegovoj Crnoj legiji sačuvana je pjesma Evo zore, evo dana. U njegovu je čast, 31. ožujka 1943., 7. pješačka pukovnija dobila ime 7. domobranska pješačka pukovnija ustaškog pukovnika viteza Jure Francetića. Tijekom rata u Hrvatskoj i BiH (1991.-1995.) brigada HVO-a iz Zenice je dobila ime "Brigada Jure Francetić" kao i bojna HOS-a iz Tomislavgrada-13. bojna "Jure vitez Francetić". U Slunju je u lipnju 2000. postavljena spomen-ploča Juri Francetiću koja je uklonjena nakon 2004. Jedna ulica u zapadnom Mostaru danas nosi ime Ulica Jure Francetića. Crna legija je bila elitna jedinica Ustaške vojnice nastala za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zapovjednik Crne legije je bio Jure Francetić a zamjenik mu je bio Rafael Boban. Sumnja se da su njeni pripadnici počinili velik broj ratnih zločina na području NDH. Kao službeni datum osnivanja se uzima 3. rujna 1941. iako je to u suprotnosti s nekim navodima. Službeni naziv te postrojbe je prilično nejasan pošto je u emigraciji izdano više različitih povijesnih knjiga koje se drastično razlikuju. Neke su tvrdile da je naziv bio 1. ustaški zdrug iliti Bojna grupa Jure Francetića. Prema knjizi Damira Juga Oružane snage NDH naziv je bio 1. ustaška pukovnija, ali taj naziv je nosila pukovnija pod zapovjedništvom Tomislava Rolfa u Kostajnici na Uni (danas Hrvatska i Bosanska Kostajnica). Prema knjizi "Bitka za Kupres 1942." Davora Marijana naziv je bio Sarajevska ustaška pukovnija. Njezin sastav je još veća zagonetka. Prema najraširenijoj verziji činile su je u početku dvije sarajevske ustaške bojne od oko 800 ljudi, pod zapovjedništvom Bećira Lokmića. Nakon njegove pogibije zapovjedništvo je preuzeo povjerenik Glavnog ustaškog stana za Bosnu, sa činom satnika Ustaške vojnice, Jure Francetić, koji zajedno s Antom Vokićem obavlja popunjavanje i organiziranje ustaških postrojbi za borbe protiv ustanika u istočnoj Bosni. Problem ove verzije je u tome da je Lokmić poginuo u srpnju 1942. godine kao časnik u 2. satniji I. ustaške bojne. Ponovno prema knjizi Davora Marijana osnivači su bili satnik Jure Francetić i poručnik Rafael Boban od I. ustaške stajaće djelatne bojne i Pripremne bojne grada Sarajeva. U jugoslavenskoj literaturi navodi se kao elitna postrojba jačine pet bojni. Nakon stvaranja NDH u istočnoj Bosni buknuo je partizansko-četnički ustanak protiv vlasti NDH. Naročito su se četničke jedinice isticale u zločinima nad muslimanskim (Bošnjačkim) stanovništvom. Četnici su planirali istrijebiti muslimane kako bi taj etnički očišćen teritorij kasnije bio pripojen zamišljenoj "Velikoj Srbiji". Nakon četničkih pokolja i terora u Foči i okolnim muslimanskim selima, mnogo izbjeglica iz tih krajeva, pristiglih u Sarajevo i visokomotiviranih za osvetu, Francetić uključuje u svoju postrojbu te ustrojavajući i III. bojnu zajedno s Rafaelom Bobanom osniva Crnu legiju kao pukovnijsku ustašku formaciju. Taj nadimak postrojba dobiva po crnoj odori, jer sukna druge boje, odnosno svijetlozelene koja je bila propisana za odore Ustaške vojnice, tada u skladištima nije bilo. Crna legija je bila dobro opremljena, naoružana i pokretna a izobrazbeni centar joj je bio na Koševu u Sarajevu. U početku je brojila 800 do 1200 ljudi da bi kasnije dosegla brojku od 1500 ljudi od kojih su ustrojene tri bojne. Početkom 1942. bila je opskrbljena kamionima, motociklima, sa nekoliko talijanskih tenkova i baterijom brdskog topništva. Nakon osvajanja Livna i boravka na području Kalnika, Francetić je 22. prosinca letio za Gospić gdje je morao preuzeti zapovjedništvo nad operativnim područjem Lika. Zrakoplov mu je morao prisilno sletjeti zbog kvara (postoje teorije o sabotaži) u blizini sela Moćile nedaleko od Slunja. U napadu partizana teško je ranjen i prevezen u Slunj gdje su ga partizanski liječnici bezuspješno pokušali spasiti. Umro je 27. ili 28. prosinca 1942  . Nakon njegove smrti 1. i 2. bojna Crne legije su preustrojene u I. ustaški stajaći zdrug a 3. bojni (Bobanovoj) je pridodano nekoliko novonastalih ustaških bojni i od njih je ustrojen V. ustaški zdrug.Do kraja 1942. I. zdrug čisti Romaniju i Podromaniju. Na početku 1943. dio I. zdruga se borio u operaciji Weiss II dok je manji dio sudjelovao u višemjesečnim borbama sa četnicima i partizanima duž Drine. U drugoj polovici lipnja 1943. pretrpio je velike gubitke od partizanske operativne grupe koja se probila u istočnu Bosnu nakon neuspjeha operacije Schwarz. Izgubio je nekoliko mjesta i slijedećih mjeseci vodio mnoge teške borbe sa četnicima i partizanima. Nakon Stipkovićeve pogibije u borbi u kolovozu 1943. zapovjedništvo je preuzeo bojnik Franjo Sudar koji je reorganizirao zdrug i ponovno od njega napravio prvorazrednu jedinicu. Tijekom prosinca 1943. zdrug je sudjelovao u operaciji Kugelblitz. U srpnju 1944. je vodio uspješne borbe oko Srebrenice i zajedno sa Nijemcima vodio proboj do Zvornika. Nakon borbi kod Kiseljaka i Busovače pred kraj 1944. zdrug je ušao u sastav 8. hrvatske divizije kojoj je zapovjednik bio general Roman Domanik. Nakon povlačenja iz Sarajeva u travnju 1945. ostatci zdruga su 09. travnja stigli u Zagreb. V. ustaški zdrug je premješten u jugozapadnu Bosnu a sjedište mu je bilo u Livnu. Od kasne jeseni 1942. do sredine veljače 1943. u Tomislavgradu, Posušju, Livnu, Šujici, Jajcu i Imotskom, zdrug se sukobljavao sa partizanskim proleterskim brigadama. Sudjelovao je u operaciji Weiss II i boreći se duž Neretve preoteo partizanima garnizone koji su izgubljeni u zimi 1942./1943. Na početku travnja 1943. osvojio je Glamoč i odbio izuzetno jak napad partizana iz zapadne Bosne. U siječnju 1944. po Pavelićevoj naredbi V. zdrug je premješten u Zagreb gdje se trebao odmoriti te popuniti ljudstvom, oružjem i opremom. Nakon toga je trebao biti upućen prema Tuzli koju su tada ugrožavali partizani. No po Bobanovom prijedlogu V. zdrug je upućen u Podravinu u borbu protiv partizana s Bilogore. Nijemci su za to namjeravali iskoristiti dvije mađarske divizije jer su Mađari smatrali da ustaške postrojbe nisu bile dovoljne za suzbijanje partizana. Želeći spriječiti ulazak mađarskih jedinica na teritorij NDH, Boban je zajedno sa Antom Moškovom i njegovim Poglavnikovim tjelesnim zdrugom, ne poštujući zapovjedi njemačkog generala Anleba, krenuo u akciju i uspješno ju izveo bez upotrebe mađarskih jedinica. V. zdrug je nakon toga ušao u sastav 5. hrvatske divizije sa sjedištem u Bjelovaru. Zapovjednik divizije je bio Boban. Pred slom NDH 5. divizija se pod Bobanovim zapovjedništvom povukla prema Austriji gdje se kod Bleiburga dio uspio probiti u sigurnost. Isto je bilo i sa prvim zdrugom. Preostali vojnici prvog i petog zdruga se nisu predali partizanima nego su se vratili u Hrvatsku i pod imenom Križari vodili gerilske borbe protiv jugoslavenskih komunističkih vlasti. U čast Jure Francetića i Rafaela Bobana ispjevana je pjesma "Evo zore, evo dana". |
